Dodik je ostao ono što u suštini jeste: Nacionalistički separatista kome Beograd šalje signale i vjetar u leđa

Dimni signali / ilustracija / 24sata.info

(24SI) - Ako bi se sudilo prema prostoru koji mu je u protekle četiri godine posvećivan u sarajevskoj štampi, Milorad Dodik je medijski najeksponiraniji političar u Bosni i Hercegovini. Pri čemu njegova "popularnost" u ovom dijelu zemlje, naročito medu Bošnjacima, ima krajnje negativan predznak.

 [24 sata info] 

Sam Dodik je predano radio na tome, gradeći svoj lik političkog negativca u odnosu na centar i neporecivog autoriteta u svom vilajetu. Čak i kad je, u rijetkim prilikama, bio u pravu - kao kad je, makar sa neskrivenom zajedljivoŠću, poručivao Sarajlijama da svoj grad i Miljacku očiste od užasne prljavštine - ovdje je oficijelno dočekivan sa mrzovoljom.

Ipak, bilo je trenutaka kad se činilo da je Dodik sposoban autokrata, koji gradi autoput, presijeca vrpce u Republici Srpskoj, i uspješnom privatizacijom diže iz mrtvih Rafineriju nafte u Modriči i Termoelektranu Gacko, dok je u isto vrijeme Federacijom kružio bauk finansijskog, a možda i političkog kolapsa. A onda je stvarnost demantovala te i slične Dodikove "podvige", iza kojih su, navodno, stajali kriminal i lična korist. Uzdrman ovim otkrićima, kao i medijskim najavama već pripremljene tužbe državnog Tužilaštva, Dodik je ostao ono što u suštini jeste - nacionalistički separatist kome Beograd šalje signale i vjetar u leđa. On pritom ne krije svoju krajnju ambiciju - priključenje Republike Srpske Srbiji, iako zna da vrijeme ne samo što ne radi za njega već ga svaki novi dan sve vise udaljava od takvog čina, samoubilačkog i za njega i za Republiku Srpsku. Sve što mu je ostalo jeste da svoju igru razvlači koliko god je to moguće, podrivajući centralne državne institucije, izjašnjavajući se za ulazak Bosne i Hercegovine u EU i NATO, a istovremeno podmećući klipove u točkove lokomotive koja bi trebalo da vuče težak teret takve integracije.

Time je Dodik i bošnjačkoj političkoj eliti, i međunarodnim faktorima, i medijima nametnuo sebe kao opsesivnu temu. Kao da druga polovina zemlje ne postoji. Ili je manje važno šta se u njoj događa, odnosno ne događa. A što je najčudnije, ni međunarodni faktori oličeni u Washingtonu i Bruxellesu, ni domaće političke snage nisu znali naći adekvatan odgovor na Dodikove postupke. Retorički rafali i razna upozorenja iz pomenutih centara moći nisu tu bili ni od kakve koristi. Ali kao i u svakoj zanimljivoj priči, i u ovoj postoji paradoks: Dodik je pomogao bošnjačkim liderima da, baveći se njime od zore do mraka - opstanu na vlasti, a desetinama činovnika međunarodne zajednice da u Sarajevu provedu najljepše godine svog života. Turistički aranžmani ove vrste još zadugo neće biti ukinuti.24sata.info

Štiteći Bosnu od Dodikovih nasrtaja, bošnjački su se lideri nadmetali u dosadnoj disciplini poznatoj kao patriotizam, pa je, recimo, Haris Silajdžić u očima svojih pristalica promoviran u nekakvog Zmaja od Bosne, iako svi znamo da je Amerika jedini stvarni garant opstanka ove zemlje i da će tako još dugo biti. Prisilivši ih da se bave njime i samo njime, Dodik je bošnjačke, a dijelom i hrvatske lidere, dobrim dijelom amnestirao od odgovornosti za stanje u Federaciji BiH. Gledano sa sarajevske političke osmatračnice, Dodik se doima kao "dripac i baraba", "kriminalac i diktator", "ultranacionalista i dižavni neprijatelj broj jedan". Svojim oponentima uzvraćao je na sličan način. Ali Dodik nema nikakvih zasluga za haos u Federaciji, baš kao što ni Silajdžić nema nikakve veze sa stanjem u Republici Srpskoj.24sata.info

Dodik nije kriv što je privatizacija u Federaciji provedena kao pljačka, što su njemačke marke zamijenjene famoznim certifikatima bez ikakve vrijednosti i što se iz federalne kase plaćaju glasovi 200 hiljada lažnih boraca i ratnih invalida. Nije kriv što Bošnjaci nisu u stanju da izgrade više od četiri kilometra autoputa godišnje, što ni nakon tri godine ne mogu da se sa Hrvatima dogovore oko trase kod Blagaja i Počitelja, što po užasno zapuštenom Sarajevu na sve strane niču dvorci s bazenima i čardaci, stambene i poslovne zgrade i trgovine, a nigdje temelja nijednoj jedinoj fabrici! Odakle pare za sva ta zdanja? Zašto federalne vlasti, ako ništa drugo nisu napravile desetak "političkih fabrika", koje bi zapošljavale po sto ili dvjesta ljudi, i tako pružile dokaz da nešto konkretno rade? Prazne priče ne služe ničemu. To mora završiti propašću jedne politike, koja u sudaru sa savremenim svijetom nije u stanju da se snađe, pa formulu vlastitog opstanka nalazi u okretanju prošlosti.

Svakom ozbiljnom političaru je jasno da će se na regionalizaciju cijele zemlje morati još dugo čekati. Niko ne tjera Bošnjake i Hrvate da čekaju taj Sudnji dan, niti ih sprečava da prije njegovog dolaska administrativnu podjelu Federacije svedu sa deset na, recimo, pet kantona (županija) i tako bar prepolove armiju kancelarijskih birokrata i lezilebovića uhljebljenih po stranačkoj, etničkoj i plemenskoj pripadnosti, a kojih je danas toliko da ih ne bi moglo povući ni desetak dugačkih kompozicija putničkog voza. I upravo zato što je postala svojevrsna socijalna institucija, Federacija je nespremna na bilo kakve radikalne promjene, pa sve više liči na frustriranu lisicu koja sama sebi izgriza rep.

(oslobođenje)